Recenzija knjige „Žalac“, Andreja Glišića

Dekadentni svijet pod oštricom noža, pardon pera

Sveopšti jad besvijesti što obasipa našu svakodnevnicu, ali što i da ne, jučerašnjicu a kako stvari izgledaju i sutrašnjicu, odjekuje knjigom „Žalac“ satiričara, pjesnika i aforističara Andreja Glišića. No, uvijek, kada se postavi hipoteza, ona se valjano, metodološki, mora i odbraniti.  Pokušaću. Naime, njegova leksika, pretočena gruba misao u još „grublje“ riječi, njegov stih koji vapi za doradom, njegova nervoza koja odjekuje knjigom su upravo ono što ne treba ni dirati. Zbog čega? Jer to je Andrej Glišić, ogrubljela ličnost sopstvene vizije, čovjek čiji ideali su još odavno „dva metra ispod zemlje“ bez želje za uzdizanjem iz pepela riješenosti da ostanu i tamo.  I još zbog nečega?! Zbog originalnosti predočenog stiha.

Ono što ne iznenadjuje kod Andreja je njegova spremnost da ogoli do bola „pravovjernu istinu“ sa kojom se svakodneno suočavamo jer kada kaže u pjesmi AMNEZIJA: „...Gdje su pare, kome ste ih dali?/U strnjištu niste zakopali!/Da vas nije stigla amnezija/Ili nekakva ino' provizija?...“ ili u pjesmi BEĆARAC:“...Srdžba raste, iz besa u besno,/Zlo ne spava, sve je više tesno./ Pretakanje iz šupljeg u prazno,/Šlajpek prazan, prez nabrekao./Premijer, zar vam nije žao..“ on istinski prepoznatljivo, ogoljeno, slika sumornu realnost prostora ne samo u Srbiji već i Balkana in general. Ta zloglasna riječ - tranzicija na ovim prostorima i nije ništa drugo do topla riječ za beskrupuloznu pljačku, otimačinu i izmanipuliranu zasljepljenost nacionalnim intreresima naroda a sve u ime obezglavljivanja na način da taj narod(i) i dalje bira odabrane, dželate sopstvene sudbine. I da se ne buni, već da traži još. Sa svakim novim izborima. Jer će onaj drugi, ako dodje, „prodati“ zemlju, „pokrasti“ zemlju, „'ebati“ zemlju. I tako svaki put iz početka. Andrej vapi, moli da se okrenemo sebi, sopstvenoj snažnoj pameti, ljubavi, težnji. Ali, avaj, ko ga sluša? Osim ponekog dokonog ljubitelja satirične poezije i surovo sirovog stiha kao opomene vremena koje dolazi.

 Andrej je svjestan da nisu opasni oni što ništa ne znaju ili oni što mnogo znaju, već oni što malo znaju. Obrazovani u tranzicijskom sistemu sa primjesama komunističkih natruha, završavajući školovanje brzinom formule jedan (3 u jedan, što se kaže...) odjednom postaju svršeni političari, magistri, doktori njima samo znanih nauka. Vazelinskih, nedorečenih. Andrej to vidi i kaže kao u pjesmi DEKLA(R)MACIJA:“..Glupost vlada s'njom propade nada./Akademskom peticom poduprta Vlada,/Zloba taštih, čaršijskih parada,/Maskarada još jedna šarada...“ Da, ovaj pjesnik je satirični prozaist stiha. Jer, dovoljno je samo pogledati dio stiha koji kaže...“...tražili ste, gledajte./Zar vam nije milo?...“ Ove direktno uobličene istine idu pod ruku sa konstatacijom koju je nedavno i njegov recenzent rekao kako mu nije jasno što se najavljuje toliko štrajkova umjesto da se uživa u blagodatima svoga glasa. Glasali ste, uživajte. Životno iskustvo Andreja Glišića iziskuje ne samo poštovanje već i divljenje vrijedno nas, malih dodjoša, što pokušavamo doseći visine uspostavljene i njegovim pisanijama. On svoje prozne priče u poeziji, ako to tako mogu nazvati, Domanovićevski britko usmjeravava koristeći Nušićevu dramaturgiju mada ne jednom osjetih i poneku banalnost koja je na dobrom putu da dosegne Ćopićevu visprenost izraza.

Dekadentni svijet je pod oštricom noža, pardon pera, Andrejevog. Namjerno kazah noža jer njegovo pero je kao oštar nože jer na valja nama ljutu travu na ljutu ranu. Pjesnik boluje. I to oštro izražava: „...Prostaklukom hrane opstrukciju./One s' malo uma, učestalo pljuju./Jezičare, torokuše bez straha i mane,/zaposele govornicu, ubijaju dane...“ Njegova Gernika duha nastaje kao proizvod suočenja ne samo sa stvarnošću koja ga okružuje, kako i navedosmo, već i unutrašnjeg sukoba čovjeka i vraga, da ne kažem šejtana. Čovjek u njemu bi da razumije i...oprosti, dok vrag, pardon šejtan, u njemu bi da se osveti, da u predvečerje života nešto uradi. Mišljenja sam da upravo ovom zbirkom vrag, pardon šejtan i pobjedjuje. Onaj što se sa Paklom odnosno Džehenemom bori. Vrag pa sa bori protiv Pakla? Jednostavno, da bi se i borio protiv ovakvog Džehenama, i sam Šejtan moraš postati. Pjesme njegove to i govore. Stihom, snagom i odjekom.

Sve ono što čini dobro u ljudima pod nogama je modernih varvara kao i pjesma KOŠMAR u kojoj veli:“...Od morala, ostade nam mora./Uz batinu, čik neka ne mora,/Trpet laži humanih zlotvora,/Za satrape merkatilna fora....“ I, naravno, zbog čega se nameće pitanje što prihvatih recenziju ove i ovakve knjige? Odgovor je veoma jednostavan. Snaga svakoga stiha vidi se u surovom ovaploćenju bolnog osjećanja što čini čitaoca izuzetno ranjivim ali i diže adrenalin kod svakog ko ovo čita. Kako? Zatekoh se kako škrgućem zubima i velim resko...“Jes, vala...Jašta...Itekako..Nikako drugačije....“ i to sve „zahvaljujući“ iščitavanjem poetskih snovidjenja iznova i iznova, evo već desetak dana septembra mjeseca Anno domini 2009.  Omiljena riječ „satrap“ kod Glišića dobija nove konotacije i nadgradnje koje iznenadjujuće odjekuju damarima mojih nakana. Da, ta ljutina dok je izgovara samo još više osnažuje njegovu pjesničku želju da riječima „puca“ i da, na neki samo njemu znani način, bude novi Princip koji će se riješiti „satrapa“ stihovima što stremi. No, pjesnička nadanja su jedno dok je kaljuža stvarnosti nešto sasvim drugo. Elem, čitajući o licemjerstvu, nerijetko ćemo pronaći sebe u stihovima pjesme LICEMJER (zbog čega i ne jer smo toliko puta u životu popuštali „banditima duha“ a izbjegavali potvrditi da jesmo...): „..Prevrtljivac, udvorica, istine ubica,/Prema svakoj zgodi menja izraz lica,/Prema svakoj zgodi menja izraz lica...“  jer Andrej, nažalost, nije optimista: „...Udavi me dubina bezumlja,/Trula vlada,/sa još više jada./Oro taštih, umom siromašnih....Crnila se survala, laž bezočna toči,/nema strategija, bez snage i moći...Šta zamisli aga(n)alija,/podržaće NOSP bratija...Žuta štampa, ubledela lica,/stroj pajaca, vičnih udvorica...“ a ovo su samo izdvojeni dijelovi pjesama koje govore o Stradiji ovih prostora, a, opet, zar smo nešto drugo i zaslužili?

Uspješno detektirajući su sablaznu glupost ovdašnju Glišić ide i korak dalje  - On vidi kako je još samo korak do konačnog rješenja-....“ ..Srpske glave osta'še, đelatu za klanje...“ mada ne vidim šta će i za njega ostati jer, svi su izgledi, da Srbin Srbina najviše voli...onemoćati.

Iako veoma politički nadahnut, Andrej ipak ostavlja i malo prostora za čovjeka u sebi tražeći...:“...Strah od starosti, bezizlazno stanje./Za proteklu mladost, poklanjam imanje...“odnosno“...“...Voleo sam život, ljubav često krao./Al' sam isto tako i od nje bežao...“ No, ostavlja u amanet i pjesme  u pomen drugim, pjesnicima, inspiratorima sudbina mnogih...kao što je i SPREMA SE ĐEVA...gdje veli..“Gledam i jutros pokraj kontejnera,/On bivši čovek i njegova kera...“ no neću vam kazati o kome se radi. Pjesma će vam reći....kao i TETOŠENJE...“..Um se stidi/On sve to vidi..“. Pitke. I jake. Pjesme.

Naravno, uvijek kada čitam poeziju hvale vrijednih autora, čak i satirom ovjenčanih, imam i favorita među pjesmama. Meni je to pjesma DA JE, A NIJE. Ne, neću ništa citirati cjelini što stremi. Samo ću kazati da sam rijetko nailazio na spremnost pravovjernih, pa i u mom narodu, da priznaju kako živimo vlastitu smrt, sada i ovdje..u ovakvim državama, da ne kažem..uzengijama. Mi, krivovjerni, u koje ubrajam Andreja i sebe, ali i još mnoge što misli istine teže, samo ćemo plakati nad sopstvenom sudbinom znajući da je ovo samo nastavak još odavno zacrtanog NOSP plana, plana čudnih vizija, neljudskih stremljenja. Da, moj Andrej, bolje je da ih nema ovakve kakve su države u kojima živimo nego da ih „ima“...

Dok teku stihovi razudjenosti misli njegovih, njegova srdžba kao da splasne i oseka duha nastane, medjutim, već sa sljedećim stihom gromko uzdahne i nastavi sa težnjom da objasni, da zavapi. Da ukaže. Da moli. Da prijeti.

Ali i da itekako objašnjava stihovima svojim. Jer u sukobu sa dojučerašnjim prosjacima a današnjim vladarima naših duša on riješenje ima: Završite više ovu priču, kao da čujem galamu pjesnika. Da, zaista, do kada će ova patnja trajati? A bilo nas je dvadeset miliona...ljudi...a danas čudnih, nacionalnim ešalonom omedjenih, stvorova. Ljudi su ovuda nekada hodili. Danas, nikada više prosvijetljenih vjernika na svim stranama, a nikada više lopovluka. Contradictio in adjecto? Ne. Suština življenja ovdje i sada.

Toplo preporučujući ovu knjigu za štampu samo velim da nada postoji. U ljudima je. Kao što je i Andrej Glišić. Pjesnik. Ovdašnji. I moj.

Sabahudin Hadžialić

književnik i freelance novinar

Sarajevo

Bosna i Hercegovina

2009.g.