Make your own free website on Tripod.com

Prva samostalna knjiga poezije Gorana Vrhunca "OPSTOJNOST"

opstojnost.jpg

Recenzija knjige poezije Gorana Vrhunca

 

OPSTOJNOST U NADI I LJUBAVI JESTE

 

Jednostavnost osebujnog vlastitog izražaja samo maštom ispunjene osobe mogu. No, kako do te mašte i stići, kada govorimo o homo poeticusu ovdašnjem? Naizgled složeno, a u biti zaista jednostavno pitanje. Jer, sve složene stvari su u svojoj srži, duboko u njoj, itekako jednostavne. Itekako...Mašta dakle, je oblik posebnog ispunjenja svijesti koja egzistira unutar realiteta obogaćenog ne genetskim kodom...ne poslanjem sopstvenog bitka...ne pretpostavkom okruženje u kojem nastaje, već sveukupnošću svega navedenog uz nadgradnju supra-svijesti, koju posjeduju samo rijetki.

 

            Nataloženost žabokrečine u ljudskoj svijesti godinama zatiranoj, podjarmljivanoj, ismijavanoj jednostavnošću glamuroznog kiča objedinjenog u nečemu što se zove moja kultura, moj jezik, moj....morala je vremenom i dovesti, umjesto do implozije koja je ostavljena upravo njoj, i do eksplozije jedne druge svijesti, svijesti svjesnosti što stremi. Upravo ta nova poetika britkog, kratkog i surovog stiha se može pronaći u stihovima Gorana Vrhunca dok on ispisuje retke bogohulnosti što idu..„Počivam/U miru/Ne osjećam/Promjene na gore. I lažu/Nigdje praha/Nigdje pepela./Ali nisu /Oni krivi/Što ne znaju/Kako je dole.” Zaista kako je moguće da blasfemiji teži on, od koga se upravo očekuje da kao ovca stado traži dok obitava u zemlji u kojoj nikada više vjernika nije bilo a nikada više lopovluka, hipokrizije i licemjerja. On hladno negira svevideću i svevjekovnu istinu. Mirnoćom stiha. Ne, galamom, vikom i urlikom, već ironijom blaženog stiha.  Višeslojnost ove poetike nije samo u igri rime sa rimom ili bez nje, što rijetki samo mogu, a Goran je medju njima. Vješto izmičući susrete sa najvećim neprijateljem rime-banalnošću, Goran svoj brod i po “viri i neviri” vodi. Jednostavno. Zaista jednostavno:

 

OTKROVENJE

 

Otkrivam se

A nisam go,

Zarobljavam se

A nisam rob,

Klečim

Al′ ne molim,

Drečim

Al′ ne plačem...

Samo...

 

Jebeno sam živ.

                                                                                

 

 

            Prokletstvo uzusa i modernog pjesništva je da boluju kanonima, čak i kada je jezik u pitanju. No, njegov jezik je razigranog tipa koji se može i nazvati suptilno bezobraznim predočavanje surovih istina sumorne stvarnosti.  

 

            Bilo koja pjesma iz ove zbirke da bude ciljem sagledavanja, obrade i predstavljanja na ovaj način unutar bilo kojeg oblika vidjene stavrnosti usmjerene kako užem, književnom i kritičkom, tako i šire, čitalačkom auditoriju, moraće se uzeti u obzir jedna zaista inspirativno vrijedna činjenica: Pred nama je mladi pjesnik ali čovjek od tisuću ljeta! Zar je moguće da ne neko sa svojom dvadeset i nekom toliko poetski nadahnut bude i da napiše ovako nešto: “…Nikotin i kofein/Stari su/znanci,/Čuvaju tajne/I jecaju,/Jedno za drugim…Iluzije su na prodaju…” Contradiction in adjecto u iluzijama traži i prodaje ne njih nego kompletnu stvarnost nastalu na tome. Malo je reći briljantno. Mučno je, ali..briljantno.

 

            Sada će se naći mudri pajac stari da kaže kako je rano još uvijek mladog autora podizati putevima što većini nas još uvijek nije pošlo za rukom, a nekima, bogami, nikada ni neće. Odgovor moj “šekspirovski” bit će: “Blagodarim na korekciji nade cijenjeni kneže/ ali nemojmo kresati zlatnu jabuku da nas zlo ne sveže/ jer pretpostavke u korijenju njenom su dio i nas/ jer samo tada  slasne plodove možemo i sami brati, zbog svih nas.” 

 

            Da nastavim. Kod njega ni smrt nije tako siva, a ni crna. To je samo logični nastavak puta, bez znakova na njemu, jer sve nam se, u stvari samo…čini…, a kod njega su i “bogovi” i “đavli” množina dobra i zla, baš kao kod ljudi. Koliko ljudi toliko đavola i bogova. Nikako drugačije! Stvarnost ga boli i on ne miruje, on se bori. Riječima, bori. Uz nadu da će jednoga dana uspjeti izaći iz začaranog kruga očekivanih nadanja. Tuđih. Ne, svojih! Svoja ne da. Tuđa neće, mada su mu uvijek tu, pred vratima. Poneka i udju, dopru na trenutak do njegove duše ali dalje ne uspiju. Ne uspiju upiti njegove snove, želje i očekivanja. To nije barikada ante portas! To je conditio sine qua non njegovog bitka. Samosvijesno biti svoj. I samo svoj. Ali, i naš. Čitalački. Onoga trenutka kada pisac-pjesnik (nikada nisam volio ove šture podjele na pisce i pjesnike. Banalnost bi kazala: pisci pišu a pjesnici pjesnikuju…). On je pisac-pod odjel pjesnik ili pjesnik-pod odjel pisac jer on priče u pjesmama kazuje: “…Hajde da/Sanjamo/Bolji svijet u makovom polju,/Hajde da/ Tražimo/Put koji ne pozna tuđu volju…” On to ne radi grubo, atamanski, već nježno, kao slavuj, i kada valjane istine govori.

 

            Njegova poezija bi se mogla u cikluse postaviti: 1. Život, 2. Smrt 3. Radjanje 4. Nestajanje  i 5. Pitanja. i 6. Ljubav. No, kada bi i te, nazovi, cikluse uspostavili, i dalje bi samo jedna riječ provejavala sumaglicama njegovih snovidjenja: OPSTOJNOST…

 

            Ne želim je elaborirati jer poetika Goranova odgovore daje. Dok on pušta riječi da poteku …ja sam uvjeren da ovdje nije u pitanju stvar mjere već mjera svih stvari. Mladalačka vizija stravstvenoga lika koji odgovore ne traži. On ih daje. Pročitajte ponovo, uvjerićete se i sami.

 

            Malo će se k’o drznuti da koristi Kiša u pjesmama svojim ali Vrhunc mjeru i tu ima. Svojevrsnu, etičku, ali i estetičku. Kako njegova generacija danas veli: respect..:)), upitam se ponekad koliko su u prednosti u odnosu na nas. Inspiraciji nikada kraja, zaista. Danilo i Goran ovdje su se sreli. Jedan je već na drugoj strani a jedan na ovoj, našoj (da li?). I vrhunski tenis se igra. Bez “taj brejka”. Pobjednika još uvijek nema: “Na kraju/Ispustit ćeš dah/I postati,/„Bašta/Pepeo“i prah…”.

 

            Njegova, zaista, iskrena ali i naivna (u onom blagom, neizrecivom obliku iskrenosti) igra riječima je neobična. Isključivost je na sceni. Ali, ne gruba i haotična. Već, smirena i racionalna.

 

“..IMA LI NADE

 

Ima li nade

U ovom beznađu?

U očaju

Koji ne prolazi,

Cijeli život

Je borba bez snage,

Čovjek hladne glave

Hoda, sebe da proda…

….”

 

            Jer iskrenost je vrlina hrabrih: “…I meni treba jedan/Sa osobom/Koju volim najviše/Na svijetu,/Sa sobom…”..likova što učenju streme. On je jedan od njih. Mada, filozofska potka bijaše motvi mnogih njegovih pjesama gdje nam poučne odgovore daje:”.. ako hodati ravno ne umiješ/od života nećeš živjeti duže…” . Mada zbunjujuće iako snažno i usmjeravajuće. Da…!

 

            Neko će se možda i zapitati zbog čega ovaj reviewest toliko citira Goranove pjesme ni ne shvatajući da ovo nisu “citati” već krativni oblici odsjaj života, ali i smrti, bez obzira da li mi željeli naglašavati ih ili ne. Ako ne želite ponovo ih čitati, u tom slučaju nije mi jasno zbog čega ste uopće uzeli ovu knjigu u ruke, poštovani čitaoče:

“ …zapali me i stvori od mene prah,/neka me potraje koliko traje dah…” I nijednoga trenutka ne žali, ne grize se jer, na kraju krajeva, on je samo čovjek, kako napisah još onomad…insekt civilizacije izgubljenih srca….I odmah će kazati vrli pitci neki da sam mogao i neku kritiku per se otisnuti! Ne želim i ne mogu dok vodjen talasima novog vremena poetike usmjeren bijah. Ono što Raymond Carver u kratkoj priči jeste to će za par godina u smjelosti svoje pjesme i Goran Vrhunc biti. Zadovoljni? Dobro…

 

            Jer, negdje na sredini poetike same Goran napisa: “…A ti pjesniče ostani pjesnik/

ono što si oduvijek bio/i ako kažu da si primitivan/barem si to što jesi…” Nisu najgori oni što ništa ne znaju ili mnogo što znaju. Već oni što malo znaju. Njima se on obraća, ali da li će oni uopće to i razumjeti. Da li? I ja se pitam.

 

            On je kao lik Majstora iz Bugakovljevog djela “Majstor i Margarita”, lika koji živi roman u romanu…i bori se kako bi sačuvao umjetnost sui generis jer ovdje se susrećemo sa pjesmama u pjesmama. Pročitaje samo pjesmu Bezdušnost…više nego jednom i, samo će vam se kazati. Kod njega i tišina..”curi niz lijevak…”. Njome se može mnogo i kazati, mnogo…Svjesnost soptstvenih namjera on pretače u ritam pjesme ni jednoga trenutka ne libeći se reći da on pokušava, pada, diže se, nestaje, radja se, umire, voli, mrzi, teži, nastaje, buni se, bježi, dolazi, odlazi….i tako do besvijesti njegove, ali i naše. One tople, blage, iskonske.

 

            Kao što neko može biti suptilno bezobrazan, Goran je ravnodušno buntovan, jer šta mu drugo preostaje u zemlji izgubljenih nadanja do stvoriti nova…nadanja. Potrebni su nam ljudi, pjesnici kao on. Ne da samo sahranjuju već i da radjaju, buntovnošću omedjeni, ravnodušno oplakujući. Napisao sam nedavno…”Ja mislim, zbog toga sam gladan.”. Vrhunc to nadogradjuje izjavom:”…Jer nisam ja/Njihov Mesija,/I ja sam gladan/U ovo recesijsko jutro...“  On je svjedok trenutka lažne i trivijalne moderne koju nam prodaju kojekavi dušebrižnici kulture, uhljebljeni i masnim foteljama sopstvenog razuma. Životinjske farme u kojoj živimo, nažalost. Duboko, do bola...

 

            On i kada kaže da ne zna, odnosno da nema pojma kako nazvati neku pjesmu, svojim ding-dong odslikom sve govori. Dovoljno je bilo napisati samo to. On je SLOBODAN od boli i nesuvislih očekivanja. Usmjeren dobrobiti sebe i drugih. No, u smrti svojoj. Radjajući se iz sopstvene boli, on upozorava da ne očekujemo previše već da ih stvaramo..očekivanja. Zbog nas samih. Aferim, Gorane: „...

 

500

 

Lancima ljudi vezani,
snovi bačeni u okove,
cijeli svijet
krvlju je okupan,
tu krv
nijedna voda ne ispira,
nijedna molitva ne prorjeđuje,
i opravdana je 
u očima 
pet stotina.

I za petsto prvog
bez savjesti,
i drugog,
i trećeg...
krv je ništa,
meso je biznis,
kosti prah,
tijelo roblje…”

 

            Ivan Goran Kovačić ogledan i pogledan bješe:” Jama s tamom u sebi/pritajenom čežnjom zove, /da upadnemo u nju/nećemo biti jedini,/čekaju nas kosturi…../Hajde idemo…” . Nimalo stidljiv već surov otisak ovdje imamo, otisak sjećanja koje ostaje vječnost tuge. Koja se ponavlja..i..ponavlja. Dok on se bori protiv ZVIJERI i rješava problem tako da će na kraju, kao u trci za vlastitim repom, ošamućena, zvijer pojesti samu sebe. Bedastoća ljudska! Dakako! Životinjski ljudska!

 

            Dok…ja pišem riječi…on sudbini ide…u mrak bez slobode…u dubinu…BEZ BROJA…PRAZNINU…jer…rekao mi stećak stari…Goran Vrhunc je iznad svega čovjek koji zna i umije koristiti se leksikom svopstvenog jezika umivajući predmete, likove, vremena i teme. Umivajući ih žestinom sopstvenog bola. Mladosti unutar starosti duha. On će uvijek biti ovakav! Zbog čega? Jer istinu mlad shvatio jeste. Da samo tako voljeti i nadati se može.

 

 

Sabahudin Hadžialić

 

Književnik i freelance novinar

 

Sarajevo, 2009.g.

 

 

Goran Vrhunc
goran.vrhunac.jpg

Knjiga poezije "OPSTOJNOST" Gorana Vrhunca izlazi iz štampe do kraja 2009.g. u izdanju Izdavačke kuće LIBER iz Beograda, Srbija.