Make your own free website on Tripod.com

Recenzija dokumentarno- proznog rukopisa „Aeromiting“ Drage Slipca

HANUMINA DOLINA NOVOTRAVNIČKOG SNA

...Do-mali prst znakovitog načela & i nekad bješe tako...

Kreiravši sopstvenog sebe kao sastavni dio općepoznatog kolorita prepoznatljivosti dokumentarno- proznog stvaralaštva usmjerenog opisima, zapisima i predanjima o jednom vremenu i prostoru, Drago Slipac unutar dokumentarno- proznog rukopisa „Aeromiting“ ostaje svojstven svome vidjenju prezentacije literarnog stvaralaštva, ali i nadmašujući samoga sebe ponekad. Kako? Javlja se stari Slipac (onaj iz djela „Pod starim hrastom“) sa dugim, ponekad i suviše dugim rečenicama ali istovremeno jedan novi hroničar, autor kolorita višeznačnošću omeđenog. Čudni su prelazi iz kazivanja u kazivanje. Hanumina dolina unutar sna jednog mladog grada kao da postaje neiscrpna košara ispunjena ljudskim sudbinama, stvarima i dogadjanjima. Kao da priča o Hanumi, njenoj ljubavi i patnji postaje općepoznata priča o ljubavnoj pošasti bilo gdje i bilo kada, ali ipak svojstvena jednom vremenu i prostoru. Ne može mu se zamjeriti obaviještenost. Novinarski precizno, uz književno obogaćene opise predodredjene historije/povijesti/istorije, Drago Slipac nam predstavlja Novi Travnik, ali, nemojte mi zamjeriti, i sva ostala mjesta, gradiće, i gradove Bosne (ali i Hercegovine) kao prostor koji čine dobrodušni Bošnjani- Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Romi, Jevreji, Mađari,...

Ipak, može mu se i prigovoriti nešto. Naime, u želji da nam predstavi što više priča o ljudima, gradu i oko njega, Slipac ponekad nenamjerno zaboravlja (li zapostavlja), u prvom dijelu rukopisa, uraditi ono što mu u drugom dijelu priča tako lijepo ide- takozvani „mostovi“, vezni dijelovi toka naracije su „missing“ („nedostajući“, op.a.). Jednostavno, veoma kruto prelazi iz jednog dijela priče u nastavak. Kao da mu ne nedostaju riječi već onaj „most“, kako rekoh, koji će uvezati dio mozaika u jednoznačni kolorit. No, preko toga se i može preći jer već slijedeća naracija otvara nagovještaj nove kreacije- dešavanja unutar bića grada (i oko njega).

Drago Slipac ovim rukopisom konačno dokazuje najavljeno iz prethodnih djela- postaje hroničar vremena i prostora uz bivanje analitičarom prošlih, ali i sadašnjih vremena koja su samo odsjaj vlastitog učešća u dešavanjima bez obzira da li govorimo o sada ili tada, ovdje ili tamo. Pred nama je priča o isprepletenosti života i običaja, ispričana pitko, razumljivo, pitoreskno, ali i poučno:

„ I ono, od te goleme radničke kolonije, nekih kilometar-najviše dva ponad nje, oštro odvojeno tradicionalno naselje, sa zaseocima Zeka, Grubešića, Ivoša, Božića, Raka, Čobanaca, doima se naprosto, kao s najpitoresknijih razglednica. Kroz taj diskretno zaklonjeni perivoj, začudo, golemog formata, njegovom sredinom, odnosno dosta vlažnom uskom dolinom protiče, k'o suza, bistra Ribnica, onkraj koje, s lijeve i desne strane, dižu se gdjegdje strme, a gdjegdje opet blage padine i zaravni, s načičkanim tim zaseocima, koji uglavnom bave se stočarstvom i radom u šumskim odjelima. Za kasnih ljetnih mjeseci, sve živo, od malenih prvaša, do starijih ljudi, odlazi kojekuda po tim šumskim prostranstvima i proplancima u berbu tona i tona crvene šumske maline, koja, zajedno s pustim gljivama, kao i ranije pristiglim šumskim jagodama, naprosto mami otkupkjivače i osobito, izbirljive potrošače, pa i po znanim evropskim središtima, tog dragocjenog šumskog ploda i blaga. Tu je, ponad kolonije, i prekrasna Vilinska pećina, sa znanim stalaktitima, stalagmitima, koja mami zaljubljenike takvih čarolija, ali i čeka neke bolje dane i vremena, mogućeg uređenja tog uistinu dragocjenog amfiteatra, s pokojom terasastom dvoranom unutar njega. Sve to, sav taj prelijepi sag, protkan puteljcima, potocima, potočićima i platicama, prugom, cestom, manjim i većim proplancima, suvremenim i tradicionalnim nastambama i stilovima, kao rečenim zaseocima, te onim unutar užeg šumskog pokrova, poput ovećeg jezerca, Lazama, s obiteljima Barešića, pokojom šumarskom i lovačkom kućom, speleološko- planinarskim domom, a u dubini i visini šume, na Uložnici, i barakom-stračarom za šumske radnike sjekače, uokvirenom golemim šumskim prostranstvima, koja nastanjuju niska i visoka divljač, ponad kojih sjeverno, na prijevoju Vlaška ravan i onih tzv. planinarskih Travničkih vrata na izvoru Zlatana, je već Vranica i njeno prekrasno ledničko Prokoško jezero, s endemskim tritonom-salamanderom u njemu, a zapadno, preko Zgona, već blisko, još kudikamo prostranije, Rostovo, s planinskom ljepoticom Pavlovicom onkraj njega, s grudvicama ovećih sela i zaselaka: Rata, Hasa, Jezerca, Dahova, Vranješa, Brljaka, Seone, Mirkovića, Griča, Čumurana, Pivaća, te i dobro očuvanim nekropolama stećaka i značajnim stočnim fondom – sam su pojam ljepote i krasote, kakva se može samo poželjeti.“

Drago Slipac je postao hroničarem Novog Travnika, baš kao što Viktor Dundović to radi i najavljuje unutar svojih priča o Bugojnu i oko njega. No, kod Slipca se već suočavamo sa načetom magijom isprepletenosti realnog i irealnog, pretpostavljenog i dogodjenog, činjeničnog i maštovitog. Jer, pitki opisi ljudskih psiha i likova su nam toliko bliski-neopterećeni tim toliko prisutnim „falš mudrovanjima“ novokomponovanih pisaca zapetljanih (ali i upetljanih) unutar sopstvenih riječi prekomjernosti i suvišnosti. Ovdje smo suočeni sa neopterećenošću suludom svakodnevnicom imena i prezimena (pretpostavljate na šta mislim!) jer Drago najavljuje vremena razumijevanja i tolerancije ničim uslovljenim. Čak i kada piše o „najvoljenijem Vođi- Velikom Magu“ (Josipu Brozu, bre...), mističnošću do- malog prsta masoneriji usmjerenog i prstenom osvještenog, autor kao da sa sjetom nostalgično govori o vremenima uspona i nakana dobru usmjerenih, ali...samo naizgled, jer nas već slijedećom scenom vraća u surovu realnost toga vremena kada su ljudi i zbog naznaka akamoli i riječi završavali duboko unutar zatvorskih zidina narušavajući mistiku lažne jednakopravnosti, suživota i...bratstva i jedinstva.

Opisujući ljude i prostore, u drugom dijelu rukopisa, Slipac je već „svoj na svome“. Opisujući aeromiting (i ono oko njega što se dešava) u Stojkovićima kod Novog Travnika, podsjeća me na, ali i nadgradjuje, ako mi dozvolite, scenario Abdulaha Sidrana iz kultnog filma „Otac na službenom putu“ prikazujući sveopću feštu na tom malom aerodromu kao dio tadašnjeg kolorita, kolorita različitosti usmjerenog jednoznačnosti prostora, ali i vremena:

„Potom slijedi događaj dana – polijetanje i sretno slijetanje aeroplana. Prvo lete dvokrilci i jednokrilci gdje na 2-3 kilometra visine izvode vratolomne burgije kojima oduševljavaju nazočnu publiku. Za njima potom idu o njih sajlama prikačene jedrilice, koje svojim slobodnim letom nečujno, kao i toliki dječji zmajevi, izvode svoju rolu u zračnom prostranstvu. Kako za njima kormilare amateri to se pokatkad desi da se «nosom» zabodu u krošnju debla , pa i u zemlju, bez nekih ozbiljnijih posljedica po njihove upravljače. Nakon njih uzlijeću aeroplani i s primjerene visine izbacuju padobrance, koje tamo-amo smucaju zračne struje, da bi napokon, rvajući se s njima, pobjedonosno sletjeli na aerodrom gdje im priskaču brojni radoznalci. Iza njih opet su u zraku u relativno niskom letu solo aeroplani. Ali ovog puta s drugačijom ulogom – ispod aeroplana, pridržavajući se za kotače, je «slijepi putnik», koji u punom letu zrakoplova izvodi nekih stotinu vragolija, od kojih publici na aerodromu i na okolnim brdima zastaje dah, suše se nepca. No, sve to još nije i ono najvažnije. Slijede dobrovoljci, nasumce odabrani iz publike, koji će se okuražiti sjesti iza pilota i poput mitskog Pegaza, poletjeti put zvijezda. Nakon nekoliko takvih letačkih «misija» desilo se pravo, doslovce, neviđeno čudo. I kao prava najava tog glavnog čuda, možda donekle ponukanog tim prethodnim manjim, bio je jedan neuobičajen let. Aeroplan je mirno stajao na travnatoj pisti. Iz mnoštva uokolo okupljenih kibica odjednom prema njemu krenuo je jedan mlađi čovjek, od glave do pete odjeven u narodne nošnje tog travničkog kraja. Nastalo je čudno komešanje, dodatno pojačano kad je taj mladi čovjek, nikog ne pitajući, uskočio u aeroplan. Ubrzo je jednokrilac, čiji motori su pokrenuli u krug elisu, snažno rulao, spremajući se za let. Kad se s podešenom šasijom nakon petstotinjak metara ubrzanog hoda po zemlji konačno odlijepio od ledine i poletio visinama, publika je zanijemila.”

I, naravno, on ne može a ne pričati o pojedinačnoj i općoj sreći, pojedinačnom i općem haosu- pojedinačnoj i općoj patnji usporedjujući (s pravom) mitske likove sa ovovremenim osobama isprepletevši stvarno i mitsko, ali na jedan, samo njemu svojstven način. I kada se grad suoči sa sopstvenom golgotom, on kaže:

“ Već te prve ratne godine, a sljedeće kudikamo više, mnogi, odnosno većina onih koji nisu tako otjerani, pogotovu oni najzagriženiji nostalgičari, završili su, i svoj drugi "topli dom" na neko vrijeme našli kojekuda po BiH rasutim ratnim logorima, gdje su isprebijani, poniženi, gladni, bosi i goli mjesecima ćamili, čekajući prije sigurnu smrt negoli neku samarićansku samilosnu ruku, koja bi ih izbavila iz tog pakla i beznađa. Idući trbuhom za kruhom za kakvim-takvim utočištem i toplim domom, a još više u potrazi za izgubljenim rajem, kao neka od majke odbačena siročad, stigli su na sve strane svijeta. I ne zna se, kad bi se i apotekarskom vagom vagalo, komu je teže – onima koji su tako grubo protjerani iz svog raja, ili onih koji su u njemu ostali, ali ovog puta s drukčijim predznakom – pakla, koji im je još uvijek debelo za vratom. Oni, do srži kostiju, zagriženi nostalgičari svog dragog grada mladosti u srcu srednje Bosne i prostrane Hanumino-Keškine-Subašića doline, doimaju se poput šačice od 300 junaka, znanih antičkih Spartanaca, alias mnogo stoljeća kasnije smionih hrvatskih junaka na čelu s banom Nikolom Zrinskim pod Sigetom u borbi s daleko nadmoćnijim Osmanlijama – koji su, do posljednjega, pa i svojim kraljem Leonidom, položivši dragocjene živote, nadčovječanski i baš spartanski branili uski Termopilski tjesnac, odnosno svoju drevnu Heladu, na potezu Epir-Tesalija, od tolikih tisuća, svim i svačim, oboružanih Perzijanaca, predvođenih njihovim kraljem Kirom. Umjesto dotadašnjeg grada sreće, zajedništva, ljubavi i napretka, tu je, zadojen i nošen na krilima zapjenjenog ratnog pokliča, nastao rezervat i zvjerinjak prepun opskurnih sablasnih sjena, u kojem su se nastanili i na neko vrijeme carevali zlosretna crna mržnja, glad, bijeda i zlokobni kosac, sa svojim insignijama. Ali i smrad zbog koje zloslutna "crna dama" već uveliko jezdi iz svoje daleke prapostojbine Indije, i već kuca na sve kapije tog gotovo okuženog grada, na neki način, opasanog kojekakvom karantenom od ostatka svijeta.“

Šta još reći? Jednostavno, pred nama je rukopis već literarno izgradjenog autora, koji, uz nagovještaj pitkosti, već najavljuje jednoga novog Slipca, autora najavljenih opisa koji vas, dok ih čitate, snažno vode kroz dešavanja unutar jednog prostora i vremena. I veoma umješno, to moram priznati, jer nerijetko sam sebe „uhvatio“ kako GLEDAM priču dok je čitam a ne ČITAM dok gledam riječi blago razasute u „Aeromitingu“ Drage Slipca. I to je znakovitost pisca koji nam pred noge „baca“ dokumentarno- proznu priču Hanumine doline, doline mladosti, sjete i radosti ali i oronulosti, patnje i tuge. Ali, c'est a la vie, dragi čitatelji.

Preporučujući ovu knjigu za tisak još nešto moram reći a da ne narušim idilu istoznačnosti aeromitinga životom optočenog- Ovo je ZAPIS O NAMA TADA, ALI I UPOZORENJE NAMA SADA, jer prisjetite se samo, makar na trenutak, mladosti svoje. Ona je, baš kao i kod Drage, bila nevina i naivna, najavljujući vremena sunovrata sa kojima smo se suočili a da nismo ni bili svjesni da dolaze. I nekada bješe tako jer HANUMINA DOLINA NOVOTRAVNIČKOG SNA I NIJE NIŠTA DRUGO DO ZAPIS O ZEMLJI... BOSNI (ALI I HERCEGOVINI).... NADASVE.

Sabahudin Hadžialić

književnik i slobodni novinar

Bugojno, 06.03.2005.g.


BACK HOME

BACK HOME: