|
RECENZIJA KNJIGE POEZIJE
Samira Begman – Karabeg, „TRISTANOVI AKORDI“
Pjesme Samire Begman – Karabeg su oduhovljene misli uhvaćene između dva agregatna stanja,
nisu voda, a nisu ni led već biserni, plutajući kristali u poluzaleđenom moru jedne osjećajnosti što
njezinu dušu dovodi u stanje da u prirodi vidi muziku. No, ona ne odlazi gore, dalje u kozmos, u beskraj tražeći
odgovora na pitanje: je li C-dur svugdje u univerzumu C-dur, već ostaje čvrsto na Zemlji, među ovodobnim i
ljudima ovdašnjim. Dapače, ona se vraća u prošlost i konstrukciju svoje zbirke utemeljuje na mitu o „Tristanu
i Izoldi“, prepoznatljivu motivu nesretne odnosno nemoguće ljubavi, poznatom po brojnim varijacijama u literaturi,
glazbi, filmu....
Njezina knjiga ima 49 pjesama razdijeljenih u poglavlja: „TRISTANOVI AKORDI“ (33), „VIDARE“
(6) i „IZOLDINA PJESMA“ (10). Da bi se mogla pratiti unutarnja logika uređenja ove knjige, neophodno je,
kao uostalom i u operi, znati libreto. Čitatelji na germanskom govornom području (na kojem Samira živi i stvara
na oba jezika) znaju taj libreto, ali za potrebe naših čitatelja, recenzent je dužan u kratkim crtama izložiti
tu poznatu priču.
Tristan,
siroče kralja Rivalena, odrastao je i odgojen od vjernog štitonoše. U petnaestoj godini dolazi na dvor svoga
ujaka kralja Marka. Pokazao se kao hrabar i vješt ratnik, ali uz to i kao vrstan umjetnik koji zadivljujuće svira
harfu.
U jednom
dvoboju Tristan svlada protivnika, ali je pri tom ranjen otrovnim kopljem. Otrovni zadah njegove rane udaljuje od njega sve
prijatelje te Tristan izrazi želju da ga gurnu na pučinu samog s harfom
u malenoj barci te tako stiže do obala Irske. Tamošnja kraljica (kojoj se predstavio kao žongler) bijaše
vrsna vidarica pa ga izliječi ljekovitim travama i povjeri mu svoju kćerku Zlatokosu Izoldu modrih očiju da
je poučava u glazbi. Vrativši se u Cornvall ujaka je toliko oduševio opisom Izoldine ljepote, da kralj Marko
odluči njome se oženiti. Tristan se ponovno vraća u Irsku, ovaj put s misijom da za svoga ujaka isprosi Izoldinu
ruku. Kraljica povjeri Izoldinoj pratilji Brangijeni napitak sa čudesnom moći da one koji ga ispiju sjedini zauvijek
u ljubavi i smrti.
Ali
za vrijeme putovanja taj ljubavni napitak (namijenjen Izoldi i Marku) popiju zabunom Izolda i Tristan. Od toga trenutka ni
čast, ni obziri, ni vjenčanje Marka i Izolde - ništa nije moglo raskinuti sudbinsku vezu Izolde i Tristana.
Saznavši da se ljubavnici potajno sastaju, kralj Marko progna Tristana iz Convalla. Da bi zaboravio svoju ljubav, Tristan
se u progonstvu (u Bretanji) ženi kćerkom vojvode Hoela (takođe po imenu Izolda), nazvanom Izoldom bijelih
ruku. Čežnju za Zlatokosom uzalud nastaju potisnuti viteškim bojevima i lovom. U nekoj pustolovini Tristan
je smrtno ranjen. Po prijatelju šalje poruku Zlatokosoj Izoldi da je želi vidjeti prije smrti. Bijelo jedro na lađi
bit će znak da Izolda stiže, a crno da se oglušila pozivu. Zlatokosa Izolda odmah krene na put. Međutim
Izolda bijelih ruku, opsjednuta ljubomorom laže Tristanu da se primiče lađa s crnim jedrima. Tristan od boli
umire, a Zlatokosa Izolda, našavši ga beživotna, pada mrtva do njega. Kralj Marko, istovremeno saznavši
za njihovu smrt i za tajnu ljubavnog napitka prenosi u Cornvall tijela nesretnih ljubavnika
sahranjujući ih jedno do drugoga.
Na matrici ove legende Samira Begman je koncipirala svoju zbirku inkorporirajući
u nju sudbinu i zlu kob ovodobnih, prije svega bosanskohercegovačkih ljudi, koji u svome biću nose paradoksalnu
simbiozu umjetnika i ratnika, što uz to tako strasno ljube, da počesto i glavu gube – bolje reći bivaju
često ranjeni. I tu Samira u svoju zbirku uvodi vidare s kojima opečaćuje sudbinu žene kroz povijest.
U naslovnoj pjesmi toga najboljega poglavlja ove zbirke, ona kaže: Junaci vode ratove/ Junakinje vidaju rane. (Ovo je uzgred budi rečeno cijela pjesma). Poslije toga donosi četiri pjesme
o četiri poznate žene. Prva je Jašodadara, druga Marija Magdalena, treća Fatimina naricaljka a četvrta
Ajšino pokajanje.
S ovim najkraćim ciklusom Samira premošćuje
provaliju između usuda ratnika-umjetnika i domoljubne žene – slušateljice zbog koje je glazba ratnika-trubadura
i nastala.
Kao žena ona je tu skroz na svome terenu,
ali zadivljujuće je njezino pjesničko bilo za domovinom. U pjesmi Bosona
ona pjeva:
Ja tapkam po tvojoj historiji,
od mosta do mosta,
od stećka do stećka,
u tvom bilu sebe čujem;
Poezija Samire Begman odiše mudrošću, skladom, cjelovitošću, jasnošću
i uz sve to jezgrovitošću. Cijela zbirke ima 2700 riječi (oko 56 po pjesmi) i sve su one pomno odabirane te
vagane kako bi na najljepši način bilo puno toga rečeno.
Sve u svemu: Zbirka s konceptom, kakve se kod nas rijetko sreću i doista zaslužuje pozornost
izdavača i čitatelja.
Anto Zirdum
Književnik
Vitez
------------------------------------------------------------------------------
Recenzija knjige „Tristanovi akordi“ Samire Begman
- Karabeg
Zemlja, vazduh, voda, vatra...
„Naigr'o se, naplakao,
pljusak proljetni, umuk'o je bure let./Dodija mi sa tobom o, Sergej Jesenjin, da gledam ovaj svet“
Sergej Jesenjin „Pesme“
(Biblioteka Reč i misao, Beograd, Beograd, 1964.g.)
Poetika smislenog izražaja Samire Begman-Karabeg čudnim
putevima hodi. Na samom početku stidljivo, kao da želi odškrinuti vrata novih očekivanja da bi već
sljedećeg trenutka bila daleko od nas. U nekom svom, samobitnom svijetu. Svijetu ljubavi, nadanja ali i, zaista, očekivanja.
Iako želi ostati samo u pjesmi, njena plima nadahnuća dolazi i do nas, zapljuskujući obale čežnje
pravednika ovdašnjih. Da, ona bi željela ostati u pjesmi i zbog toga se samo... igra. Sa nama, ali i svojim pretpostavkama.
Ljubavi, čežnje i nekog, samo njoj znanog, lutanja.
Nedavno napisah: „Onaj, ko želi biti pticom, valjalo bi, za početak, da izgradi gnijezdo visoko na grebenu.“ Samira to gnijezdo odavno ima. I teško je do njega doći jer... je bez prestanka
u letu. Pjesničkom, ali i ljudskom, optočenom samo njoj znanim oblicima poetskih snoviđenja. Kada kažem
da je teško do njenog gnijezda doći, prije svega mislim na nepretencioznu skromnost kojom odišu ne samo njeni
stihovi već i njen lik. A iz osobnosti nastaju djela, zar ne? Ponekad iznenadi vrelinom uzdaha, a ponekad hladnoćom
vizije. Sve kod nje ima svrhu. Ali, kakvu?
Pokušaću odgonetnuti u ovoj
recenziji, koju zaista sa zadovoljstvom pišem jer i Samira zna da odbijam svekolike navale prosjaka duha koji smatraju
da njihova poezija jeste na pijedestalu mudrosti njima samo znane, mada, kao gnostik, uvijek sumnjam. A najviše u sebe.
Elem, naizgled čudne vizije su pred nama:
„...Ljubavniče
kobi/skladana tvojim akordima/i ja sam pjesma/sirene bez glasa/što se samo/pjesmom rađa...“
ili
„...Puno toga se/u
puno toga preobrazilo...“
Samo su na trenutak nešto sasvim drugačije od „naviknutog“,
jer zar mogu biti „Ljubavnici kobi“?... Ili isključive nakane riječi „puno“? Punina nepodnošljive
vreline i hladnoće iskaza se upravo ogleda u navedenim stihovima. No, to je Samira. Biće istkano unutar vlastite
poezije koja ima svoje mjesto čak i u podnaslovu ove priče. Jesenjin? Zašto da ne? Ponosan bi bio da čita
njene stihove. No, možda i jeste. Mi to, nažalost, ne znamo.
Ona voli svoju zemlju, prostor napušten odavno, davno prije „ovovjekovnih“ raseljenih lica. Voli ga
na sebi svojstven način, dajući mu arhetipsko (u stvari, budeći ga iznova) ime Bosona jer ne želi se odreći ni trenutka... slabosti? Da, slabosti, jer ko smo mi do osobe što
„samo posudiše zemlju od budućih generacija“. Ona je želi
ostaviti svježu, uobličenu i radosnu nekim novim nadama uz želju da isto, ako ne i bolje, i sami učine.
Ona preuzima i krivicu na sebe opraštajući joj (Bosoni):
„Prosto,/sve što
si trebala/a nisi dala,/jer bolje nisi mogla/ a nisi ni znala.“
Moguće je, naravno, preuzeti krivicu, bar dijelom na sebe i praštanjem. A vode se njene neće umiriti
jer kada je ON dostupan bio, više je vjernika bilo. Svjesna je ona i zbog toga moli:
„...Zašto, Bože?/Umiri
vode, dok to ne spoznamo...“
I ovdje prestajem pominjati njene stihove, bar do kraja ovog prozno-poetskog eseja. Zbog čega? Jer ne želim
spriječiti čitaoca da sam pronalazi, obuhvata i pretače njene stihove u sopstvena, čuđenja vrijedna,
uznesenja. Naime, Samira Begman-Karabeg je izgrađen autor i ako kažem da u njenim stihovima ima i homonimije, sinonimije, antonimije, polisemije, paranoma, hipernije, hiponimije, metonimije, holominije i endocentričnosti,
odmah će se javiti dežurne neznalice te će potražiti značenja samih izraza pokušavajući
derogirati izrečene nakane. Moje. No, ja sam uvijek govorio, nisu problem oni koji ništa ne znaju, ili oni koji
mnogo znaju, već oni koji malo znaju. Zbog toga, da učinim složeno jednostavnim, stihovi Samire Begman-Karabeg
su odsjaji viđenih života višeznačajnih. Za nas. Kako to? Približavajući suštinu stiha
muzici samoj, itekako poznavajući tonalitet ne samo stihovnog izričaja već i muzičke nadgradnje, ovaj
„laik“ među maestrima musice generale i „meštar“
među poetesama in general nam uvijek iznova priređuje samo naizgled neočekivana
iznenađenja.
Njeni snovi su naša stvarnost. Naša stvarnost su njeni
snovi. Na taj način predočenim stihom ona kao da nas tjera da iznova
čitamo. Sopstvene snove unutar njene stvarnosti. Neobično, zar ne? Provjerite!
I kao što u svakoj knjizi poezije imam, uslovno nazvano,
svog favorita... i ovdje moram izdvojiti jednu pjesmu, da ne kažem, prozno-poetski zapis o mudrosti. Izdvajam: „Vodi
me, Mudrosti,/tamo, gdje će svijest duši/saputnik biti/i gdje se budno umire.“. Samo bih dodao, refleksije radi, na njene stihove ovo: Onoliko koliko smo bespomoćni rodjenjem i smrću, toliko smo jaki življenjem samim. Dok umiremo.
Ostatak ćete saznati kada „uobličite vječnost u simfoniju“ njenih stihova. Ne samo da vrijede objavljivanja, gledanja
i slušanja već i iščitavanja. Iznova i iznova...
Sabahudin Hadžialić, književnik i freelance novinar
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Jesen, 2009.
|
